Mirela Holy – bivša ministrica o dijabetesu

Kada ste otkrili dijabetes? Sjećate li se tog trenutka?

Imala sam 25 godina kada sam oboljela od dijabetesa 1. tipa. To i nije bilo preveliko iznenađenje jer je moj tata također inzulin ovisan dijabetičar koji se razbolio kada je imao 18 godina. Roditeljima su rekli da su šanse da im se djeca razbole od dijabetesa 50% što se pokazalo točnim jer moja starija sestra nema dijabetes, a ja imam. No, koliko god pripremljeni bili na mogućnost da se razbolite, svijest o tome da ćete ostatak života provesti ovisni o lijekovima, dakle kao uvjetno zdrava osoba, ipak promijeni odnos prema životu. Volim misliti da mi je dijabetes pomogao da počnem više cijeniti život i zdravlje.

Kako su na novu dijagnozu reagirali Vaši roditelji, poznanici, rodbina?

Tata je imao grižnju savjesti pa je njemu bilo daleko teže prihvatiti moj dijabetes no meni. Drugima je bilo žao, sažalijevali su me, a ja mrzim kada me sažalijevaju. Neke odnose, između ostalog i s tadašnjim partnerom, sam tada prekinula jer ne želim da me zbog dijabetesa tretiraju kao osobu s ograničenjima.

Kako ste reagirali Vi? Jeste li znali o čemu je riječ? Kako ste se postavili osobno prema dijagnozi?

Jako sam dobro znala što to znači jer cijeli život, zbog tate, živim s dijabetesom. Ne opterećujem se s dijabetesom, nastojim živjeti s dijabetesom. Nekima se može činiti da se nonšalantno odnosim prema dijabetesu i to je vjerojatno djelomično točno. No, redovito uzimam terapiju i idem na redovite kontrole, nastojim se baviti tjelesnom aktivnošću, ne pijem i ne pušim iako znam zgriješiti s nezdravom hranom i slatkišima.

Koliko Vam je bilo teško/lako priviknuti se na novi život? Vaganje hrane, inzuline, terapiju i slično..? Jeste li se morali ostaviti nekih navika, i prihvatiti nove?

Vrlo sam disciplinirana kada se odlučim za nešto tako da mi dijabetički režim i rituali nisu nikada predstavljali problem. Dijabetes ne smatram tragedijom jer se smatram uvjetno zdravom osobom i nastojim tako i živjeti, ne zbog ili protiv dijabetesa, već s dijabetesom.

Koju ste terapiju imali na početku, a koju koristite sada?

Na samom početku sam bila na intenziviranoj kombiniranoj terapiji s dva puta dnevno injekcije dugotrajnog inzulina i tri puta dnevno, uz obroke, kratkotrajnog. Onda sam jedno vrijeme bila samo na dugotrajnom inzulinu, sve dok moja gušterača nije potpuno prestala proizvoditi inzulin. To je bio svojevrsni honeymoon mog dijabetesa i nije dugo potrajao. Nakon toga su krenuli standardni problemi povezani s drugim hormonima i autoimunom bolesti štitnjače pa relativno često mijenjam tipove inzulina i doze. Rekla bih da sam bila na svim dugotrajnim i kratkotrajnim inzulinima dostupnima na hrvatskom tržištu. Sada jednom dnevno uzimam injekciju Tresibe, dugotrajnog inzulina, a obroke pokrivam Novorapidom, u pravilu se radi o dvije do tri injekcije Novorapida dnevno. U pravilu ne večeram pa tijekom večeri uzimam Novorapid samo po potrebi ukoliko trebam dodatne doze inzulina za balansiranje šećera.  

Na koji način mjerite šećer? Koji aparat, koliko često, koliki Vam je prosjek u 90 dana? Imate li nekih poteškoća u svezi s time?

Koristim Libre senzore i aparat za mjerenje šećera u krvi već godinama. Senzor očitavam između 10 i 20 puta dnevno, ovisno o obavezama tog dana i stanju šećera u krvi. Na zadnjem redovnom pregledu HbAc mi je bio povišen, skoro 8 što pokazuje da šećerna bolest nije zadovoljavajuće regulirana. Razlog tome su ponovno problemi sa štitnjačom te hormonski disbalans zbog menopauze.

Imate li pumpicu, kako ste se prilagodili tome, smeta li Vam u svakodnevnom životu? Biste ju preporučili drugima, da/ne i zašto? Pros i cons pumpice po Vašem mišljenju? (za one koji koriste pumpicu).

S obzirom na to da sam tzv. zorni tip dijabetičarke, odnosno sklona sam naglim padovima šećera u krvi, posebice tijekom noćnih sati, odnosno u zoru, a takvi dijabetičari imaju prioritet za dobivanje pumpe, prošla sam edukaciju i dobila pumpu, no nisam bila zadovoljna pa sam se vratila na injekcije. Moj tata je bio pionir kada je riječ o pumpama pa je prije tridesetak godina bio među prvima koji su bili na pumpi, no i on je odustao od pumpe zbog čestog začepljivanja kanila i loše regulacije šećera. Tata i ja nismo bili dobar materijal za pumpe, možda i zbog našeg načina života, no znam mnoge dijabetičare koji su jako zadovoljni s pumpama. Tehnologija po pitanju liječenja i dijagnosticiranja dijabetesa je u kontinuiranom napretku pa tko zna, možda kada pumpe budu manje i diskretnije ponovno uzmem pumpu.

Kako ste uskladili dijabetes i život te slobodno vrijeme (sport i ostalo)? Koliko Vam otežava u Vašem lifestyle-u?

Kao što sam već prije napisala, nastojim živjeti s dijabetesom i ne dopuštati da me bolest određuje. Rekla bih da moram biti discipliniranija od zdravih ljudi, no ne dopuštam da mi dijabetes diktira životni stil. Važno je pronaći ravnotežu između nebrige s jedne, i potpune fokusiranosti na dijabetes, s druge strane. To nije jednostavno, no treba tome težiti.

Jeste li imali nekih poteškoća uzrokovanih dijabetesom?

Imala sam nekoliko težih hipoglikemija u kojima je bila nužna intervencija hitne pomoći jer sam pala u nesvijest, odnosno hipoglikemičnu komu.

Imate li česte hipo ili hiper glikemije? Što radite ukoliko se nešto od navedenog dogodi?

Sada imam puno manje hipoglikemija no prije, no i dalje sam sklona vrlo brzim padovima šećera, posebice u ljetnim mjesecima. Prije sam bila sklonija i ekstremnim hiperglikemijama, s nemjerljivo visokim vrijednostima, no nikada nisam pala u hiperglikemičnu komu. I dalje mi zna skočiti šećer na visoke vrijednosti, no već jako dugo nisam imala nemjerljivo visoke vrijednosti šećera. Ako je riječ o hipoglikemiji uzimam glukozu, oralno ili putem injekcije, a par puta je bila potrebna i injekcija glikogena, no nije mi svaki put pomogla jer su vjerojatno zalihe šećera u organizmu već bile potrošene. Kod hiperglikemija dajem si velike doze inzulina, pijem puno tekućine (što i inače činim) te hodam gore dolje po stepenicama. To mi se pokazalo dosta brzim načinom za izlazak iz hiperglikemije, pa čak i ketoacidoza.

Koja Vam je najdraža namirnica i zašto?

Krumpir jer se može koristiti na različite načine te sadrži i proteine uz ugljikohidrate, i ukusan mi je jer je neutralnog okusa. Jako volim i gljive, ukusne su i aromatične.

Imate li neke obvezne aktivnosti prije ili na putu (bilo iz poslovnih ili privatnih razloga) u svezi s dijabetesom? Jeste li imali ikada problema pri putovanju?

Ne, samo sto puta provjerim jesam li uzela lijekove i sve potrebno za terapiju u skladu sa svojim kompulzivno opsesivnim poremećajem.

Koliko Vas je dijabetes odredio, je li Vas dijabetes nečemu naučio i podučio (psihološki)?

Mislim da me bolest učinila boljom osobom jer sam shvatila vrijednost zdravlja i naučila daleko više poštovati život no prije. Nekima je čaša uvijek poluprazna. Ja biram piti iz čaše koja je polupuna.

Što biste poručili drugim dijabetičarima?

Poručujem novo dijagnosticiranim dijabetičarima da nastoje živjeti s bolešću, a ne protiv nje, da ju poštuju i uvažavaju, ali da ne budu opterećeni bolešću. Mi smo uvjetno zdravi ljudi i ima daleko gorih stvari no živjeti s dijabetesom u današnje vrijeme. Nitko ne bi trebao živjeti u strahu, grču i bojazni jer to onemogućava uživanje u životu, a život je lijep i treba u njemu uživati.