Moj put

MOJ PUT U

SLATKOM SVIJETU

Što je dijabetes? Kako se dobije i što to konkretno znači? Jesam li ja jedini u tom novom svijetu? Hoće li se moj život promijeniti ili mogu nastaviti kao i prije? Jesam li sada označen i drugačiji od drugih?

Dijabetes ne boli i ne osjećaš ga, ali je ipak prisutan.

Vjerujem da si ovakva pitanja postavi svaka osoba nakon što posjeti endokrinologa. Ne znaš zašto si baš ti dobio taj šećer… Zašto me odmah bodu i čemu strka…?

Pa ništa me ne boli i okej sam!

Ovakva pitanja sam si i ja postavljao s tek napunjenih 15 godina, na početku drugog polugodišta prvog razreda srednje škole.Odgovore na sva gore postavljena pitanja, informacije, objašnjenja i kako se nosim sa svojim životnim suputnikom pročitajte u nastavku!

Tko sam, što sam i odakle ideja za ovu stranicu?

Zovem se Igor i imam dijabetes već 21 godinu. Trenutno sam zaposlen u jednoj hrvatskoj banci (samo me ne pitajte za kredite), diplomirao sam na Ekonomskom fakultetu u Osijeku i vlasnih sam nekih certifikata iz financija (ostvarena studentska želja), a u slobodno vrijeme se bavim brojnim hobijima.

Ideja za izradu ovakve platforme je upravo moje iskustvo koje sam proživljavao prije 20-ak godina, a tada nije bilo ovakvih stranica gdje mogu pronaći odgovore i čuti iskustva drugih ljudi koji imaju šećernu bolest.

Kako život prolazi te kako je Libre postao zaštitno obilježje brojnih dijabetičara primjećujem koliko nas doista ima. Ta spoznaja me potakla da okupim mlade ljude, entuzijaste, liječnike i profesionalce kako bih napravio mjesto gdje će dijabetičari uvijek moći saznati nešto novoi dobiti odgovore na neka svoja pitanja. Mjesto gdje će iz prve ruke vidjeti da nisu sami, da nas ima i da vodimo svoje živote, sa svojim poslovima i hobijima.

Kako je počeo moj put u slatkom svijetu?

Kao što sam na početku naveo, dijabetičar sam 21 godinu (and counting).

Početkom srednje škole, na početku puberteta počeo sam puno jesti i jaaaako sam bio žedan. Na velikom odmoru sam znao popiti i do 2 l soka, a nakon toga znamo svi kako izgleda idući sat…Dva prsta u zrak i pitanje od kojeg se profesorima diže kosa na glavi: „mogu li na WC“ .

Majka je primijetila da se nešto čudno događa sa mnom, da puno jedem i pijem i po malo gubim na kilaži. Generalni naš odgovor je uvijek bio – „ma on je u pubertetu, i treba jesti“.

Međutim, majka je odlučila biti uporna da mi izvade krv…a majčinski instinkti ne griješe. Nalaz je to potvrdio. Izmjereni šećer na tašte bio je 19,3 mmol/L.

Nije mi puno značila ta vijest. Dan je bio skoro kao i svaki drugi…Vozim se s najboljim prijateljem u školu i pričam mu o nekakvom šećeru ali nemamo pojma što to konkretno znači.

Genski predodređen ili nešto drugo?

Nisam prije imao ozbiljnijih poteškoća sa zdravljem, osim što sam kao mali spalio oba dlana na peć, ali srećom bez trajnih posljedica…osim za mamino mentalno zdravlje. 🙂

Volio sam sport, trenirao nogomet i uglavnom sam bio klasični pubertetlija koji je preživio i osjetio rat na samo par kilometara zračne linije.

Nitko iz obitelji nije imao dijabetes, barem koliko imamo saznanja, s obzirom na to da se u vrijeme mojih djedova i baka nije kontrolirao šećer niti se potenciralo tako nešto. Nakon dobivenog nalaza, doktorica nas je odmah uputila u bolnicu, gdje sam iste sekunde primio neku špricu, a roditeljima su obznanili da moram ostati u bolnici. To je bio veliki šok i za moje roditelje i za mene, jer nisam uopće razumio čemu takva strka oko svega. Posebno mi je to sve bilo čudno jer sam se osjećao sasvim OK. Bez tegoba, boli i problema bilo koje vrste.

Zašto ću odjednom morati primati injekcije i što to sve sa sobom nosi?

Bilo je to prvi puta da sam negdje “noćio” bez roditelja, da nisam spavao u svom krevetu, da sam bio okružen totalnim strancima i uglavnom starijim ljudima.

No kako su dani prolazili, tako je bivalo sve lakše iako nisam i dalje shvaćao cijelu situaciju. Muški sam podnosio konstantno bockanje prstiju, ruku, nogu, stomaka prije obroka. Medutim, situacija koja me poprilično uzdrmala je zamućenje vida jer je zjenici oka bilo potrebno određeno vrijeme da se privikne na inzulin koji sam počeo primati. Bilo je prilično ozbiljno i nisam mogao razaznati tablice na automobilima s udaljenosti 1,5 m. No, nakon dva do tri tjedna, situacija se stabilizirala i do danas je sve pod kontrolom.

Bila je to situacija u kojoj shvatiš koliko je to strašan osjećaj kad ne vidiš! Zato je vrlo bitno paziti na sve i redovno obavljati preglede fundusa.

Moja terapija…moja svakodnevica…

Moj prijatelj inzulin – Humalog, je jedan od dugovječnijih prijatelja jer ga koristim već 21 godinu. Humalog je kratko djelujući inzulin kojega uzimam prije glavnih obroka. Osim kratkodjelujućeg uzimam i dugi inzulin, korektivni, ali sam njega tijekom svih ovih godina mijenjao. Prvi je bio Humulin, zatim Levemir, a zadnjih nekoliko godina koristim Tresibu, čime smo broj primanja inzulina na dnevnoj bazi smanjili za jedan ubod (tako da sam trenutno na četiri uboda dnevno). Drago mi je vidjeti pomake u farmaceutskoj industriji jer svaki njihov korak ka boljem i novom, nama omogućuje lakši i jednostavniji život.

Naravno uz unos inzulina izuzetno je bitna prehrana, tjelovježba i ujednačen način života.

Moj život sa Libre

Od samih početaka promijenio sam nekoliko uređaja za mjerenje šećera u krvi (od onih koji su sami izbacivali trakice, do malo fizički manjih i modernijih), i moram Vam reći, iako sam u počeku bio skeptičan u svezi s korištenjem Libre sustava sa senzorima, koji je uz sve greške i poteškoće, itekako dobar i olakšava svakodnevni život.

Je li dijabetes prednost ili mana u životu?

Život s dijabetesom, osobno, ne mogu opisati kao težak. Za mene je to način života, odabir namirnica, način pripravljanja tih namirnica i ujednačena prehrana uz vježbanje i sport. Ne postoji niti jedna stvar na svijetu u čemu Vas dijabetes može spriječiti ali Vas može puno toga naučiti. Dijabetes Vas nauči da se trebate više pozabaviti svojim životnim stilom, da se posvetite svome tijelu i naučite čitati znakove koje Vam tijelo šalje – jer ono Vam govori sve.

Na samom početku svog puta sa šećerom, u stresu koji sam doživio kada mi je dijabetes dijagnosticiran i dok sam pokušavao uskladiti svoj novi način života sa školskim obvezama odustao sam od sporta. To je bila pogreška i još uvijek mi je žao zbog te odluke. Međutim, s vremenom se to mijenjalo i danas sam uveliko sportski aktivan. Redovito igram tenis, godinama vježbam u teretani, a vrijeme volim provoditi vani, uz kavu, bicikl ili dron.

Osim sporta, volim putovati i koristim svaku priliku za odlazak na neko novo mjesto, u neku drugu zemlju. Svoje slobodno vrijeme često provodim u prirodi i fotografiram krajolike, a Lijepa je naša za mene vječna inspiracija.

Vjerujem da me trenutak početka moje dijagnoze obilježio na jedan pozitivan način, da sam poprilično organiziran i uvijek se držim zadanog. Kako sa dijabetesom tako i u ostatku života, stoga na to gledam kao na snagu i prednost koja me potiče u ostvarenju mojih ciljeva (od što bolje regulacije šećera pa sve do onih osobnih i poslovnih).

Kontrola šećera uz sunce ili oblak?

Iz osobnog ugla, a i s obzirom na to da se relativno pridržavam svih pravila u smislu prehrane i života, mogu reći da sam dobro reguliran.

Naravno postoje i dani kada šećer luduje. Ponekad je to iz čistog mira… ali bolest (gripa, viroza i sl.), stres na poslu ili u privatnom životu, okruženje u kojem se nalazim i psihološko stanje značajno utječu na razinu šećera u krvi. Kroz godine sam shvatio da razina šećera ponekad može ovisiti čak i o vremenu…

Često znam reći kada bismo ponovili dva dana, potpuno ista, s potpuno istim rasporedom, istom prehranom i vježbom, šećer neće biti isti u ta dva dana jer možda je vani sunčano ili oblačno.

Zanimljivo zar ne?

Ne znam kako bi liječnici na ovo odgovorili ali meni se osobno to nekoliko puta dogodilo i dovelo do zaključka da je zapravo kemijska reakcija u tako savršenom stroju kao što je ljudsko tijelo, spoj svih mogućih čimbenika, onih fizički, psiholoških, okruženja u kojem se nalazimo, pa čak i vremena. Zbog toga je važno koliko je god moguće, sve to držati na približno jednakom nivou, a čime će i šećer biti bolji i stabilniji.

Uzmi kolač, nije jako sladak

Teško je ljudima bilo prije, a ponekada je i danas, objasniti o čemu se tu radi. Svi su čuli za dijabetes, ali mali broj ljudi konkretno zna što to znači. Naravno da je ljudima koji su mi bliski trebalo vremena da shvate što je to i kakav mi je “režim” života. Međutim, svi moje odluke i izbore poštuju (u smilu prehrane i načina života) tako da je to sada jedna prilično stabilna konstanta. Naravno ponekad još uvijek dogodi (npr. na nekim slavljima i slično) da me nude tortama i kolačima i kada odbiješ redovno odgovor bude – pa hajde bar malo, nije jako slatko. Ne znam susrećete li se i Vi s takvim komentarima, ali moram priznati da je meni osobno dosta objašnjavanja što je to i kako i zašto ne želim konzumirati takvu vrstu hrane.

S obzirom da sam ljubitelj kave, bilo je trenutaka kada bi uz naručivanja ovog toplog napitka i “natrena” počela kladionica hoće li mi osoblje zaboraviti “natren” ili ne. Kada se sjetim prošlosti, u danima kada to nije bilo toliko popularno (sladila i zdravi život), znalo je tu biti i komentara tipa: “A što ga ovaj izmišlja“; „Natren je otrov“; „Šećer je zdraviji“; „Neće mu ništa biti ako pojede šećer (u smislu težine, dijete i slično)“. Međutim toga više gotovo da i nema te je posluživanje sladila zaista postala rutina, kako u Hrvatskoj tako i u svim državama koje sam posjetio.

Prehrana

Smatram da ne razmišljam previše o prehrani, međutim kada malo skupim mislim, čini mi se da se hranim okej i relativno zdravo. Uvijek planiram da u obrocima imam dosta voća i povrća, obavezno pazim na unos ugljikohidrata i doziranjem inzulina. Ne konzumiram ništa sa šećerom (osim u situaciji hipoglikemija) i pazim pri kupovini proizvoda na sastav hrane (koliko je to moguće). Više o prehrani ću pisati u nastavku weba tako da ostanite online

S time u vezi moram reći da i nakon dosta godina hiperglikemiju teže prepoznajem, međutim najčešći alarm su mi suha usta, lagani pritisak u očima te općeniti osjećaj smanjene mišićne mase.

S druge pak strane, hipoglikemiju jasno osjetim. Simptom su mi lagana drhtavica i znojenje ruku, ubrzano kucanje srca te osjećaja fizičke „nemoći“, u smislu da osjetim da nisam u punoj snazi.

Da za sada zaključim moju priču, nadam se da će Vam ovaj web biti od koristi, da ćete naći neke nove informacije, podsjetiti se na neke stvari koje znate, ali da u svakom trenutku znate da niste sami. Ima nas, kako u Republici Hrvatskoj tako i širom svijeta. I to u milijunima.

Na webu će uz mene govoriti i stručne osobe, liječnici, nutricionisti, diplomirani kineziolozi ali i drugi dijabetičari, koji će nam prenijeti svoja iskustva i priče, pa se nadam da ćete nas pratiti!