Arhitekt koji je za svoj dijabetes saznao u inozemstvu!

Dijabetes sam dobio ili bolje reći da me snašao, na stručnoj praksi u Brnu koju sam obavljao nakon treće godine Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Da li je uzrok njegovog pojavljivanja bila količina piva koju sam pio u tadašnjoj Čehoslovačkoj, umor i stres koji su možda bili rezultat redovnog studiranja, rad tijekom ferja kako bi se osigurala sredstva za željena putovanja po Europi i Aziji, izostanak odmora tijekom ferja na plavom Jadranu, predani svakodnevni rad tijekom stručnih praksi ili genetski naslijeđeni kod, nikada neću saznati, ali više nije ni važno jer nazad ne možemo!

Ono što je najvažnije je da sam prve noći u bolnici, kada mi je bolest dijagnosticirana, na odjelu endokrinologije, koja je tada bila smještena u drvenim barakama u krugu Kliničke bolnice Osijek, shvatio da mi se život mijenja iz temelja! Shvatio sam da ću se, ukoliko želim duže živjeti i uopće živjeti, morati prilagoditi novim uvjetima! Shvatio sam da mi život ovisi o maloj količini tekućine koju moram iglom unositi, do kraja života, u svoj organizam i to ovisno o načinu prehrane, načinu organizacije života, načinu rada i načinu uživanja u različitim aktivnostima. Tome što sam tada shvatio, tome sam se odlučio i prilagoditi, jer imao sam samo 24 godine!

Naravno nije bilo jednostavno, trebalo je vremena dok sam donekle spoznao učinak različitih sastavnica života koje utječu na razinu šećera u mojem organizmu i kako na njihovo djelovanje odgovoriti ili kako spriječiti njihovo negativno djelovanje, koje ne boli ali polako i sigurno, utječe na naše sveukupno zdravstveno stanje.

To kako sam morao prilagoditi svoj život novonastaloj situaciji to su morali shvatiti i moji bližnji, ali naravno ne u tolikoj mjeri, već onoliko koliko sam ih odlučio time opteretiti, a to je bilo malo. Nikada nisam posebno isticao svoju zdravstvenu situaciju i od toga stvarao problem ili opterećenje okolini jer zapravo život s dijabetesom je vlastita, samosvjesna organizacija prehrane, aktivnosti i psihičkog stanja organizma.

Čak i danas, nakon toliko godina staža, neki ljudi koji me poznaju godinama se iznenade kada prvi put uoče senzor na mojoj ruci ili primijete da si za stolom prije jela ili pića dajem inzulin. Tada bi uz pitanje: “Ti si dijabetičar?“ slijedila odmah tvrdnja: „Nikada ne bih rekao!“.

Moj stav je uvijek bio, i danas je, da moramo upoznati svoj organizam i prihvatiti sve njegove mogućnosti i nedostatke i tome prilagoditi svoj cjelokupni život sa svim njegovim sastavnicama. To po meni znači da se mi, inzulin ovisni dijabetičari, ničega ne trebamo apsolutno odricati već samo u umjerenim količinama u svemu uživati i naravno tome prilagoditi količine i vrste inzulina koje koristimo kao i fizičke aktivnosti kojima se bavimo.

Ne postoji sve primjenjiva formula za život s dijabetesom za sve nas, svatko od nas je jedinka za sebe sa svojim specifičnim dijagnozama, potrebama, navikama, željama i shvaćanjima pa je stoga potrebno pronaći svoju formulu temeljem stručnog mišljenja i preporuka liječnika, temeljem iskustava i preporuka drugih i naravno najviše temeljem iskustva koje se stječe godinama života s dijabetesom.

Osobno, koristim dvije vrste inzulina, Fiasp, aspart brzodjelujući inzulin koji koristim prije glavnih obroka i prema potrebi ovisno o razini šećera u krvi, te Tresiba, degludek sporodjelujući inzulin koji si dajem u večernjim satima. Tijekom godina, na preporuku liječnika, mijenjao sam vrste i aplikatore inzulina ovisno o napretku proizvođača na tom području. Naravno da je pojava senzora za mjerenje i praćenje razine šećera u krvi uvelike olakšala doziranje inzulina i zato sam vrlo rado prihvatio FreeStyle Libre model senzora i njegovu povezanost s aplikacijom na mobilnom uređaju. Za pumpicu sa automatskim doziranjem inzulina nisam se još odlučio jer smatram da njihova tehnologija treba još napredovati, a i sebe još smatram dovoljno svjesnim da si sam mogu odgovorno dozirati inzulin prema potrebama.

Moje iskustvo sa podacima koje očitava senzor je da je izuzetno teško postići da se linija stalno nalazi unutar zelenog „idealnog“ područja i da zbog toga ne treba patiti ili se živcirati, jer čisto sumnjam da nekome to stalno uspijeva, već je potrebno po mogućnosti pravodobno reagirati kako bi se odstupanja svela na razumnu mjeru. Naravno da se događaju i velika odstupanja, svima nama poznata, i u tim trenutcima senzori su najvrjedniji jer su nam i reakcije tada najpresudnije. Izuzetno je važno u tim trenutcima ne podlijegati panici i pretjerivanju, kako u konzumaciji slatkiša tako i u doziranju inzulina, jer moramo biti svjesni da ništa od unijetog ne djeluje momentalno. To što smo reagirali mora nas umiriti i dati nam sigurnost da ćemo se ubrzo vratiti u normalu.

Ja sam radoholičar, jer zaista volim posao kojim se bavim, daleko više radim nego što se zabavljam, rekreiram ili odmaram. Moj je posao „sjedilački“, uglavnom  za ekranom kompjutera tako da je to u suradnji s dijabetesom rezultiralo blagom kratkovidnošću ali inače nemam nikakvih drugih zabrinjavajućih i neočekivanih promjena zdravstvenog stanja. Da li je to rezultat pravilno organiziranog života s dijabetesom ili samo genetska predispozicija ne smatram se relevantnim tvrditi ali sam zbog toga sretan i zadovoljan.

Uživam u svim vrstama hrane, daleko više slanoj nego slatkoj ali na kraju kvalitetnog obroka, pogotovo u dobrom društvu, rado ću se počastiti desertom, pogotovo ako je nešto specifičniji. Nažalost ritam života, koji je predodređen poslom kojim se bavim, definirao mi je prehrambene navike tako da ne jedem nikada prije 10 sati ili čak i preskačem taj obrok, ručam oko 16 sati i zbog toga najčešće ne večeram ili večeru svodim na minimalne količine. Minimalno konzumiram kruh, pogotovo ne ako u obroku ima drugih izvora škroba. Nemam običaj jesti grickalice jer mi iskustvo govori da imaju jak utjecaj na razinu šećera pa ih uglavnom izbjegavam. Za razliku od toga vrlo rado se počastim tradicionalnim pekarskim proizvodima, burek, pogačice ili slično ali tada preventivno reagiram unosom veće količine inzulina za koju već iskustveno znam kolika treba biti. Što se tiče alkoholnih pića njih ne odbijam, osim piva, i konzumiram „prigodno“, dakle količinom i tipologijom ovisno o prigodi! Sva zaslađena pića izbjegavam i koristim ih samo u slučaju hipoglikemije. Ispijanje kave mi je standardna i obavezna ritualna aktivnost koju provodim tri puta dnevno. Voće volim konzumirati ali najčešće na njega zaboravljam a kada ga se i dohvatim količine prilagođavam stanju šećera u krvi i namjeri da si uopće dajem inzulin i u kojoj količini.

Kako se zapravo nikada nisam osjećao niti smatrao „bolesnom“ osobom, vjerojatno jer vjerujem da sam se dobro prilagodio,  nisam član nikakve udruge niti pratim objave vezane uz dijabetes a moram priznati ne posjećujem ni svog dijabetologa prečesto.

Nadam se da sam Vam svojim iskustvima pomogao kako biste ste se jednostavnije nosili sa Vašim!