Magistrica sporta i tjelesnog odgoja s dijabetesom!

Pozdrav dragi čitatelji,

ja sam Adna Bešlija, imam 26 godina i živim u Sarajevu, gdje radim kao nastavnik sporta i tjelesnog odgoja. Magistrica sam sporta i tjelesnog odgoja, trenerica odbojke, instruktor skijanja i plivanja, te velika avanturistica. Uživam svako svoje slobodno vrijeme provesti na planini uz planinarenje, osvajanje vrhova, penjanje ferate, skijanje ili vožnju biciklom, a može i neka dobra kava s lijepim pogledom.

Ali, haj`mo malo detaljnije o onome zbog čega sam ustvari ovdje. Dijabetes tip 1 mi je otkriven 29. travnja 2011. godine. Pamtim taj dan vrlo dobro. Dan kao i svaki drugi, otišla sam izvaditi nalaze i nakon pola sata izašla je doktorica rekla: „Ti moraš hitno u bolnicu, mislimo da imaš dijabetes“. Ja, dijete k ́o dijete, ne razumijem o čemu se radi i što je to dijabetes. Ostala sam u bolnici četrnaest dana kako bih naučila što i kako jesti, kada jesti, kako i kada davati inzulin, kako mjeriti šećer. Poslije svega, ja sam i dalje bila tog mišljenja da kada izađem iz bolnice, da će sve proći i da nastavljam dalje.

Međutim, četrnaest godina kasnije još uvijek ne prolazi i tu je. Samo što sada, taj 29. travnja gledam kao svoj drugi rođendan, pa zasluženo se svake godine počastim palačinkama.

Uvijek sam imala želju biti nastavnik sporta, jer od malena sam u sportu. Moja želja i ljubav za tim, omogućili su mi da budem to što sam danas. Uspješno sam magistrirala na Fakultetu sporta i s time sama sebi pomogla da odlično reguliram svoj dijabetes.

Sve to ne bi bilo tako „jednostavno“ bez podrške ljudi oko mene. Prvenstveno, moji roditelji i sestra koji su od prvog dana uz mene su mi uvijek bili vjetar u leđa. Nikada mi nisu rekli „ne možeš, ne smiješ ili nećeš“. Iako, nakon ovoliko godina, često vidim suze u njihovim očima, iste one suze kao tog 29. travnja. Znam da oni to nikada nisu prihvatili u potpunosti, ali isto tako znam da su radili sve kako bih se osjećala kao i sva druga djeca, kako bi mi pomogli da nivo šećera bude uvijek dobar i da su mi oni najviše pomogli da sve to prihvatim i prve stresne dane prođem zajedno s njima. Pored porodice, veliku ulogu igraju ljudi koji me okružuju. Često kažem da sam rođena pod sretnom zvijezdom, jer u životu imam momka koji je od prvog dana naše veze želio da nauči sve što treba kako bi mi pomogao i olakšao život. Prihvatio je moje promjene raspoloženja zbog visokog ili niskog nivoa šećera, bio sa mnom u teškim situacijama, prihvata i zna što, kada i koliko mogu pojesti. Ali tu nije kraj, tu su i moji prijatelji koji mi bez problema daju inzulin i koji znaju izračunati koliko jedinica je potrebno dati na sve što sam pojela. Prijatelji, koji uvijek kažu „ma idemo, jedan je život“ ili „provjeri Adna šećer, mislim da ti je nizak“, oni su ti koji me guraju na bolje i više.

U početku je bilo teško naviknuti se provjeravati nivo šećera nekoliko puta u danu (kada otvorim oči, prije jela/poslije jela, prije škole, u toku nastave, prije treninga, u toku treninga, prije spavanja, u toku noći…), vaganje hrane, računanje što i koliko sam pojela, koliko inzulina treba za to sve što sam pojela, hoću li sjediti ili šetati nakon obroka.. Ono što već znate da ako damo više inzulina – šećer će pasti, ako damo manje inzulina – šećer će „skočiti“. Ne možete ni zamisliti koliko je to u početku za mene bilo stresno. Međutim, godinama kasnije sada je sve lakše. Tu su senzori za kontinuirano mjerenje nivoa šećera, tu su inzulinske pumpice i sve je mnogo lakše i jednostavnije. Godinama kasnije, već kada pogledam u tanjur znam koliko obrok ima UH, da li sadrži masnoće koje će izazvati pometnju nakon par sati ili mogu mirno da spavam.

Ali, dijabetes nikada ne miruje i ne spava. To je kao posao koji radite 0/24. Uvijek morate biti prisutni 100% i nikada ne shvaćati ništa olako, jer u ovom poslu sekunde znače život.

Kako kažu „što te ne ubije, to te ojača“. Dogodilo se par puta, za ovih 14 godina, da sam zbog niskog nivoa šećera završila u bolnici, gdje su mi se borili za život i radili sve kako bih iz bolnice izašla dobro i na svojim nogama. Desilo se par puta na skijanju, ali mene skijaške staze i planina nakon dva dana ponovo vide. Zašto? Jer mogu sve! Bez problema, s ruksakom težim od mene, popnem se na vrh bilo koje planine, pređem veliki broj kilometara s biciklom ili se penjem uz stijenu. Pored svega toga i svih avantura, normalno se družim s prijateljima, jedem, putujem, plivam i plešem.

Prije par mjeseci pokrenula sam Instagram profil gdje želim pričati o dijabetesu, o tome kako možemo sve, pa i mnogo više od ljudi koji nemaju dijabetes. Možemo se baviti sportom koji poželimo, možemo raditi posao koji volimo, možemo jesti što nam duša želi i da nas dijabetes čini samo jačim i boljim ljudima. Dijabetes je prijatelj i suputnik koji nas prati do kraja života, koji nam život mijenja i tjera nas da sazrijemo prije i da budemo svoji, da ne ovisimo ni o kome i da dajemo uvijek 100% sebe.

Zato, ja imam dijabetes, ali on nema mene.

Možemo puno!