Kako pokušavam podići svijest o dijabetesu na društvenim mrežama uz 157 tisuća pratitelja?

Pozdrav svim čitateljima,

ja sam Ivana Simić dolazim iz Dervente (BiH), za par dana punim 19 godina, a u slobodno vrijeme idem u teretanu i bavim se plesom kada mi to vrijeme dozvoli.

 Dijabetes sam otkrila kada sam imala 11 godina, neki od mojih simptoma su bili konstantno mokrenje, nenormalna potreba za vodom i hranom a u roku mjesec dana sam smršavila 10 do 15kg, moja majka je odlučila da obavimo pretrage jer je primijetila da se nešto događa. U privatnom laboratoriju nisu radili kontrolu glukoze, međutim na inzistiranje moje majke, obavljena je pretraga te se pokazalo se da je šećer u tom trenutku bio 37.4 

Moji su roditelji bili pod šokom i to je za njih mogu reći bio jedan jako težak period i jedan veliki “izazov” za cijelu našu obitelj. Međutim, još je veći šok bio kada je sljedeće godine, gotovo u isto vrijeme, dijabetes dobila i moja mlađa sestra, a što sam ja još teže podnijela.

Ne zna se točan uzrok ovih događaja, međutim doktori pretpostavljaju da je okidač bio ROTA virus, gdje imunološki sustav nije prepoznao virus i napao je pankreas (gušteraču). Ja sam dijabetes prihvatila odmah jer sam shvatila da je to nešto s čime ću živjeti cijeli život i to će postati dio mene, tako da sam si odmah u bolnici počela davati inzulin i pohađati edukacije. Stoga smatram da sam sve to jako dobro podnijela.

Međutim moram reći da mi je u početku bilo teško brojati ugljikohidrate, dozirati inzuline, ali sve je stvar navike i upoznavanja svog organizma, tako da je trebalo vremena da se “uhodam” u sve to. No, s vremenom je postajalo sve lakše, ne mogu reći da mi nije bilo teško gledati sve moje prijatelje kako jedu kada god i što god žele, ali s vremenom sam se i s takvim stvarima pomirila. Ja sam uvijek bila dijete koje je jelo povrće umjesto slatkiša, što je svima uvijek čudno kad spomenem i svima je bilo apsurdno da baš ja dobijem dijabetes, koja irnonija.

Trenutno od inzulina koristim bazalni inzulin (Tresibu) i brzodjelujući (Novorapid). Razinu šećera mjerim preko aparatića, odnosno preko krvi, ali trenutno imam senzor LIBRE 2 i puno mi je sve lakše uz senzor, jer se ne moram konstantno bockati. Ponekada mi se dogodi da mi razina šećera naglo pada i raste, posebice, ako imam stresne periode, ali ga inače uspješno držim pod kontrolom.

Što se pak pumpice tiče, nosila sam ju, ali nažalost nisam se prilagodila i nije mi se svidjela. Ne sjećam se tipa, niti imena pumpice, ali sam koristila pumpicu sa kateterom, i vjerujem da kako vrijeme odmiče da će nove pumpice biti jako praktične. Poznajem znam dosta osoba kojima pumpice dosta olakšavaju funkcioniranje i doziranje inzulina dok je meni ipak trenutno lakše s PEN-ovima pa sam se prebacila na njih.

Poteškoće uslijed dijabetesa nisam imala, međutim pojavili su mi se “jastučići na nogama”, o čemu sam pričala na svom Tik-Tok profilu, budući da se inzulin zadržava u nogama i pojave se ugrušci. Međutim masažom se oni otpuštaju što mi zna uzrokovati hipoglikemiju, s obzirom da se otpušta taj nakupljeni višak inzulina.

Sukladno tome, više poteškoća mi zadaje hipoglikemija, posebice ujutro. Događalo mi se da se probudim preznojena i zbunjena, da nisam u stanju podići niti tanjur, a kamoli nešto drugo, Što se pak hiperglikemija tiče, nemam ih puno, a kada mi se i dogode najčešći su mi simptomi gubitak sline, žeđ i potreba za snom. 

Inače sam jako fizički aktivna, volim sport i generalno mi je fizička aktivnost puno pomogla kod regulacije dijabetesa. Kada imam neku fizičku aktivnost, dajem si upola manje inzulina, prije treninga pojeden pola banane ili čak i tijekom treninga, kako bih izbjegla hipoglikemije. Tako da, osim što sport pomaže da izgledamo bolje, puno pomaže i kod regulacije dijabetesa.

Što se prehrane tiče, uvijek sam se hranila zdravo i nikada nisam imala problema što se prehrane tiče. Sada nakon osam godina, mogu procijeniti koliko čega ima u pojedinoj hrani, a ako počnem konzumirati neku novu namirnicu, uvijek o njoj sve informacije potražim na internetu te kako utječe na razinu glukoze u krvi. Od namirnica i hrane najviše volim pileće salate, jer mi ne podižu razinu glukoze puno, a s druge strane jako su zdrave. Međutim, nisam previše izbirljiva i jedem gotovo sve.

Voće konzumiram svaki dan i to volim koristiti i kao užinu, a najdraži odabir su mi jagode, jabuke, breske i banane, koje su odlične u slučaju hipoglikemije.

S obzirom na to da vodim aktivan život moram reći da mi dijabetes nikada nije smetao što se putovanja tiče. U početku sam mislila da će mi putovanja smetati što se dijabetesa tiče, u smislu da će mi razina šećera skakati zbog promjene klime i slično, međutim nikada mi se to nije dogodilo. Pazim na svoje obroke i dozu inzulina, ponekada se dozvolim i neki slatkiš, jer sam sada već naučila dozirati inzulin, pa se znam pripremiti za „nezdravu“ hranu.

Poznajem dosta ljudi sa dijabetesom, a kao što sam već napomenula, moja mlađa sestra također ima dijabetes, tako da smo se međusobno velika podrška. To nam je uvelike pomoglo jer uvijek imamo jedna drugu i nismo same u ovome svijetu. Isto tako, a s obzirom na to da imam veliku platformu na Tik-Toku, dosta mi se ljudi obraćalo s dijabetesom, pričali su mi svoje priče i iskustva, i zaista mi je jako drago kada čujem da sam nekome pomogla ili učinila sretnim što pričam o dijabetesu.

Da kažem poneku riječ i o našem zdravstvenom sustavu, pošto dolazim iz Bosne i Hercegovine. Do 18. sam godine imala sve povlastice osim pumpe, no kada sam napunila 18 godina drastično mi je bio smanjen broj trakica, a država mi ne refundira nabavku senzora. Međutim, lokalna zajednica mi to sve refundira bez obzira na godine. Što se tiče brige o zdravlju u mojoj državi, smatram da je primarna zdravstvena zaštita važna, ali sto se tiče dijabetesa povlastice i koje postoje – postoje samo do punoljetnosti, dok se nakon toga se tretiramo kao da smo ozdravili i kao da nam sve prethodno više nije potrebno, a što naravno nije istina.

Puno me ljudi pita za dijabetes, svi moji prijatelji kao i ljudi u mom okruženju, upoznati su o svemu i mogu reći da i oni brinu dosta o meni i mom zdravlju.

Naučili su kako mi izmjeriti šećer, naučili su kakva sam ja kad sam u hipo, a kakva kada sam u hiperglikemiji. Moje su stanje odmah prihvatili i maksimalna su mi podrška od samog početka.

Naravno, postoje ljudi koji daju neprimjerene i ružne komentare kada vide senzor na ruci ili baš npr. na nogama te “jastučiće”. Osobno me takve stvari ne pogađaju i nikada se nisam ustručavala od bilo čega, vezano za dijabetes. Međutim nažalost, na nekoga će takvi komentari utjecati i učiniti ih manje vrijednima – što nikako nije dobro. Stoga mislim da ljudi općenito nisu dovoljno osviješteni niti educirani što se dijabetesa i sličnih bolesti tiče, ali se ja upravo zato trudim da putem društvenih mreža to

Kao što sam i ranije napomenula, snimam se za Tik-Tok, što je isprva ljudima bilo jako čudno – što ja to nosim na ruci, jesam li ja „čipirana“ i slično. Postoje razni komentari, od onih šaljivih do onih uvredljivih, međutim kada uđete u svijet društvenih mreža na to morate biti spremni. Većina ljudi ne razmišljaju o svojim riječima i pišu prvo što ima padne na pamet, međutim ja pokušavam podići svijest o svemu tome. Moram isto tako napomenuti da mi se obratilo i dosta osobna koje je sramota dati si inzulin u javnosti ili nositi senzor jer se jednostavno boje osude okoline. Ljude najviše zanima taj naš „čip“ na ruci, kako si mjerim šećer, kako se mogu baviti sportom i slično.

Mnogi komentari na moj račun su također i nešto tipa: „tako lijepa djevojka, a ima dijabetes“ – ljudi miješaju mnoge stvari i misle da ćemo to shvatiti kao kompliment, a istina je ta da je to zaista loš komentar. Moj odgovor na to je da ja nisam šugava, imam dijabetes i to je moje stanje, međutim na takve se komentare uvijek naviknete.

S druge strane, javlja se gomila ljudi s pozitivnim komentarima i jako sam im zahvalna. Zahvalna sam ljudima koji mi vraćaju nadu u to da još uvijek postoje dobri ljudi kao i na svakom pozitivnom komentaru jer me svaki komentar dodatno ojača. Naravno da volim i čitati i saznati tuđe priče, njihova razmišljanja i pokušati im pomoći koliko god je to moguće.

Za kraj bih željela poručiti svima, a s obzirom na to da je dijabetes „bolest modernog vremena“ i svjedoci smo da nas ima puno, mladih sa ovakvim zdravstvenim stanjem, ali nas to ne bi trebalo sprječavati da i dalje rastemo u smislu osobnog razvoja. Vrlo je važno da svoja iskustva zdravog načina života prenesemo mladima jer zdrav način života se svakako preporučuje svima nama, a ne samo osobama sa dijabetesom. Dijabetes mogu imati svi, i djeca, i mladi, i stariji ljudi, i ne dijabetes se ne dobije samo od konzumiranja slatkog, već i od ostalih faktora.

U svakom slučaju dijabetes nas ne sprječava da živimo normalno i da radimo sve kao i ljudi koji nemaju ovo oboljenje. Teško jest, bockanje, mjerenje šećera i konstantno brojanje ugljikohidrata, ali uvijek se sjetite da ima oboljenja kod kojih lijeka nema, i svaki put sebi kažem – sve dok ima lijeka, dobro je!