Medicinska sestra koja je dijabetes otkrila sasvim slučajno

Pozdrav svim čitateljima,

ja sam Blaženka Ivanović, dolazim iz Feričanaca, i ove sam godine napunila sam 66 godinam Po zanimanju sam medicinska sestra, u mirovini već šest godina, a radni sam vijek odradila u našičkoj bolnici na internom odjelu.

Da ima dijabetes sam saznala sasvim slučajno, ranije nisam imala nikakve znakove po kojima bi se dalo zaključiti da ga imam. Kad kažem slučajno, tako i je, jer smo na poslu dobili nove aparatiće za mjerenje GUK-a, kolegice su odlučile da ćemo na meni isprobati, prvo mjerenje je bilo 26,7, nakon toga smo isprobale još dva aparatića jer nisam vjerovala u ispravnost prvog, no i druga dva su pokazala istu vrijednost. Osjećala sam se zbunjeno i u nevjerici, jer nije bilo znakova koji bi mi ukazivali na isto, a ni u obitelji nema povjesti bolesti o dijabetesu.

S obzirom na to da sam se s istim svakodnevno susretala, bila sam detaljno upoznata što sve slijedi. Najteže mi je bilo prihvatiti piti tablete, dok sam najmanji problem imala s prilagodbom na novu prehranu i općenito stil života.

Što se tiče promjene nakon dijagnoze nisam imala problem ni sa čime, eventualno malo prehrana, ali vrlo brzo sam savladala novu dnevnu rutinu.

Život mi se nije značajno promijenio, jer mi je to bila radna svakodnevnica i bila sam svjesna što me sve čeka. Iako imam dijabetes tip 2, i terapija je bila samo tabletama tri godine, zbog nekontroliranog gubitka na težini, endokrinolog mi uvodi terapiju i inzulinom, kako zbog bolje regulacije GUK-a, ali isto tako i kako bih si mogla priuštiti raznovrsniju hranu. Kroz tri godine uspjela sam se vratiti na normalnu težinu koju sada uspijevam održavati. 

Dnevno primam četiri doze inzulina, tri puta dnevna, plus jedna noćna. Vrijednosti glukoze pratim kroz Libre+. Nemam neku posebnu rutinu, pazim na prehranu, uzimam terapiju i naravno da imam boljih i lošijih dana, ali u prosjeku sve bez previše problema držim pod kontrolom.

Vrlo brzo i jednostavno sam sve prihvatila i naučila živjeti takvu svakodnevicu te u tom smislu nisam imala nekih izazova ili teških trenutaka. Dijabetes nisam smatrala kao bolest, nešto što će mi uskraćivati bilo što u svakodnevici, jednostavno slijedim pravila koju bolest zahtjeva.

Najveća podrška mi je naravno moja obitelj, naročito suprug koji je ipak sa mnom svakodnevno, čak je prihvatio jesti slastice “bez šećera”. Zahvalna sam doktorici koja je svojim savjetima i podrškom pojednostavila cijeli process.

Ono što mogu reći iz vlastitog iskustva jest da dijabetes ući disciplini i odgovornosti prema općem zdravlju metabolizma, a kao nešto pozitivno bih istaknula disciplinu u prehrani i održavanju cijelog organizima dobrim.

Moj savjet svim ostalim dijabetičarima je da dijagnozi pristupe odgovorno, savjesno i prije svega pozitivnog stava. Ovo je bolest s kojom se može živjeti, ali naravno uz disciplinu, odricanje i odgovornost prema samom sebi.