Majina priča o šećeru

Kako smo saznali da imam dijabetes – suputnika koji će me pratiti ostatak života ? 🙂

Moj početak sa dijabetesom započeo je sa mojih 6 godina i jedino čega se sjećam je da sam predugo bila u bolnici. Moja mama je puno prije otkrivanja dijabetesa tip 1 shvatila da se događa nešto, ali nije bila sigurna što točno do trenutka kada sam završila u bolnici. Obitelj nije bila pretjerano upoznata sa bolešću, ali s vremenom su prihvatili i naučili kako se nositi sa mnom i sa mojom bolesti.

 U trenutku kada mi je objašnjeno što se događa nisam previše shvaćala što je ta bolest, ali s vremenom mi je postajalo puno jasnije što je ta bolest  i što nosi sa sobom. Moja reakcija na dijabetes nije mogla biti realna s obzirom na moje godine tada, ali jedino što sam znala je da želim što prije ići kući iz bolnice jer mi je to bilo traumatično. Nakon otpusta iz bolnice krenuo je veliki strah od strane mojih roditelja jer je jedna stvar bila u bolnici kad je oko nas bilo medicinsko osoblje, a druga stvar kad smo bili prepušteni sami sebi.  Tada se nisam zamarala sa vaganjem hrane nego je o tome vodila brigu moja mama , a meni je bilo najbitnije da si naučim sama davati injekciju kako bih mogla svaki vikend ići spavati kod bake i djeda.  Nikada nismo imali nikakvih problema sa hranom jer sam odmah shvatila da sam ograničena slatkišima i da ih smije jesti samo ponekad.

Uloga roditelja je velika, ali MAMU se mora slušati 

Iz ove perspektive života se zaista divim svojim roditeljima što su uspjeli biti karakter i što su uspjeli spriječiti da se dogodi ikakvo zlo zbog  hrane koju „nisam smjela jesti“. Kada sad pogledam na sve to zaista mi je nerealno da dijete od 6 godina shvaća da nešto „ne smije“ i da se pridržava svega što su rekli doktor i mama.

Moja terapija…i kako mi je pumpica promijenila život!

Terapiju sam započela sa Novorapidom i Levemirom u injekcijama. Novorapid je bio namijenjen za stalnu upotrebu poslije jela i pića, a Levemir ujutro i navečer. Nakon toga sam se prebacila na penove istog inzulina i ista količina.

 Nakon 5 godina korištenja injekcija i penova dobila sam priliku za pumpicu „Medtronic paradigm VEO mini med“ i od tada je cijeli život druga priča. Kada sam krenula na edukaciju o pumpi bilo mi je previše informacija o svemu tome jer je to sve bilo sasvim novo, ali tu opet uskače moja mama koja je sve to odmah shvatila uz veliku dozu straha na nepoznato. MAMA SANJA JE ZAKON 😀 Prilagodba je zaista bila laka jer je doista jednostavno napravljeno korištenje pumpe, ali uz veliku dozu opreza. U početku sam se bojala da ne bi „iščupala“ kanilu jer je sve to bilo po svuda pa sam morala paziti dok spavam, ali s godinama se sve to promijenilo jer sam prihvatila cijelu pumpu kao dio sebe.

Tjelesna aktivnost je važna…

U trenutku života kad sam dobila pumpicu imala sam 11 godina. Bila sam aktivno dijete i bavila sam se raznim sportovima,među ostalima i plesom i borilačkim sportom, u kojima mi je pumpa pomalo smetala pa sam ju u većini slučajeva skidala za vrijeme treninga. Šećer je u tim trenutcima znao divljati pa se morao napraviti neki balans ali moje cjelokupno osobno iskustvo sa pumpom je odlično jer zaista imam slobodu kakvu nisam imala sa penovima i preporučila bi svakome tko dobije priliku prijeći na pumpu da ju prihvati. S vremenom se navikneš i gotovo ni ne znaš da ju imaš. Jedina negativna strana pumpe je što je nezgodna za „sakriti“, ali uz sve ostale prednosti koje ima ta jedna mana zaista nije ni bitna.

Moj prosjek šećera u 90 dana je 8,2 . Nije idealno ali kad si stariji malkoc se opustiš i na neke stvari prestaneš pretjerano paziti. Moram priznati da sam puno odgovornija bila na početku nego sada iako je to teško za povjerovati,  ali zaista je tako 🙂

Odgovornost je bila posebno važna kad sam bila tinejđer. U ovom trenutku života  više ne izlazim, ali kada sam izlazila zaista sam puno izlazila i nikada nisam bila neodgovorna po pitanju alkohola i sokova . Znala sam kakve posljedice mogu imati i nisam se htjela zezati s tim.

Što se tiče prehrane sve jedem uz pažljive količine. Volim banane i jagode.

Kako si pomognem u hipoglikemiji?

Zbog stila života ponekad mi se dogodi da „ne stignem“ jesti i padnem u hipoglikemiju.  Kada se to dogodi i ovisno o vremenu kada se dogodi uzmem i jedem ono što mi treba (voće, sok, nekakva konkretnija hrana, slatkiš, itd.).

Iz mog dugogodišnjeg iskustva želim reći da slušate Vaše tijelo jer Vam zaista govori sve. U iznimnim trenutcima  kada je bilo potrebno jer sam se našla u situaciji da sam u hipoglikemiji, a nemam ništa za pojesti uvjerila sam tijelo da „misli da je dobro“ i lakše sam izdržala dok sam došla do hrane.

Dijabetes često ima pratioca…pa tako i moj…

Dvije godine nakon što mi je dijagnosticiran dijabetes dobila sam i dijagnozu hipotireoze i Hašimotovog sindroma za koje također imam terapiju koja drži bolest pod kontrolom.

Sve što doktori govore je točno, ali i oni mogu biti u krivu u nekim situacijama. Otvorena komunikacija sa liječnikom, dobar liječnik i realno prikazivanje bolesti ipak je bitnije od onoga što piše u knjigama. Liječnici ipak nemaju uvid u bolest kao mi koji ju doslovno živimo pa onda tu postoje situacije koje liječnik ne može uvijek shvatiti…

 S vremena na vrijeme naiđe neki loš dan pa poželim da više nikada ne čujem za taj dijabetes, ali to ne ide tako pa onda samo nastavim dalje gdje sam stala.

Oduvijek i vjerojatno zauvijek ću dobivati isto pitanje, a to je „koliki ti je šećer“.  S tim pitanjem ljudi mi daju do znanja da bi se trebalo više potruditi da ljudi koji nemaju direktnog doticaja sa bolesti dobiju konkretne informacije od nekoga tko boluje od iste jer dijabetes nisu samo brojevi šećera…

Ako se pitate je li dijabetes kompliciran? Odgovor je – NIJE!

Dijabetes nije komplicirana bolest i zaista je potrebno par osnovnih informacija da bi se shvatilo sve što ta bolest je, kako funkcionira i kako se ispravno nositi s njom. 

RUTINA JE VAŽNA! Oduvijek sam imala iste rutine, a posebno kada je u pitanju odlazak od kuće jer si nisam mogla priuštiti ikakve situacije na koje nisam spremna. 

Ljudi ponekad ne razumiju što je dijabetes…i zbog toga sam imala nekih loših iskustava.

U 3 razredu osnovne škole nisam imala priliku ići sa školom u Orahovicu na par dana jer moja učiteljica nije imala želju ni volju „brinuti“ o meni iako sam tada već navelike znala sve što trebam i vodila sam sama brigu o sebi. Također u srednjoj školi na maturalcu sam imala dvije situacije koje su mi opet potvrdile koliko ljudi nisu, a neki i ne žele biti upućeni u ovu bolest. Putovali smo 2 dana autobusom do Španjolske i meni je bilo potrebno mijenjanje cijelog seta za pumpu, a razrednik i vozači autobusa nisu htjeli napraviti pauzu da uzmem iz kofera sve što sam trebala kako ne bi bilo trajnih posljedica. Situaciju sam nažalost riješila na ne baš ljubazan i pristojan način jer nisam nikako drugačije mogla objasniti ozbiljnost situacije. Nekada ljudi zaista ne mogu i ne žele shvatiti da nešto može poći po zlu i koliki problem mogu napraviti svojim ne znanjem i ne shvačanjem.

Za kraj…  ću reći da se ne treba žaliti niti gledati dijabetes kao nešto s čim se ne može živjeti jer postoji hrpetina ljudi koja prolazi kroz isto ili čak nešto gore i svi smo živi, „zdravi“, i trebamo se truditi izvući najbolje iz svega.

Prihvatite sami sebe kakvi jeste jer će vam to najviše pomoći da izgurate bolest najbolje kako možete.