Recite nam nešto o sebi (ime, prezime, godine, čime se bavite, koji su vam hobiji, kako provodite slobodno vrijeme).

Zovem se Josipa Galić. Studentica sam na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Imam 23 godine. U slobodno vrijeme volim čitati knjige i šetati.

Kada ste otkrili dijabetes? Kako je to bilo? Sjećate li se tog trenutka?

Dijabetes mi je dijagnosticiran 2005. godine, s nepunih 5 godina. Simptomi su bili tipični, nagli gubitak na težini, često mokrenje, žeđ, uz povraćanje.

Kako su reagirali Vaši roditelji, poznanici, rodbina?

Moji roditelji bili su u šoku, s obzirom da se prije nisu susreli s dijabetesom te da u mojoj obitelji nitko prije nije bolovao od dijabetesa tipa I (ovisan o inzulinu). Svima je bilo teško, no mislim da je najveći dio tereta ponijela moja majka.

Kako ste reagirali Vi? Jeste li znali o čemu je riječ? Kako ste se postavili osobno prema dijagnozi?

Kao djetetu, s nepunih 5 godina naravno da mi je bilo teško. Znala sam da ću od tog dana, nadalje svakog dana morati bosti se. Rekla bih da je prilagodba bila najteža. Odbijala sam bosti se. I to prihvaćanje da ne smijem jesti slatko, barem ne u količinama u kojima ostala djeca smiju.

Imate li saznanja kako ste dobili ovaj poremećaj?

Ne, ne postoji nekakvo specifično objašnjenje. Dijabetes tip I je autoimuna bolest.

Koliko Vam je bilo teško/lako priviknuti se na novi život? Vaganje hrane, inzuline, terapiju i slično..? Jeste li se morali ostaviti nekih navika, i prihvatiti nove?

Bilo je jako teško. Tada, 2005. godine, nisu postojala pomagala kao danas (penovi, inzulinske pumpice, senzori …) Bile su klasične jednokratne šprice, inzulin u ampulama te aparat za mjerenje šećera koji zahtjeva ubod u jagodice prstiju. Korekcija inzulina nije bila vezana za unos UH tako da je unos količine UH bio izrazito strogo limitiran što je u mom slučaju, s obzirom da sam bila dijete, bilo jako teško. Cijela moja obitelj prilagodila se mom načinu prehrane i svi su nosili taj teret dijabetesa, no rekla bih najveći dio tereta ponijela je moja majka. Ona je vagala hranu, budila i sebe i mene u noći, premjeravala mi šećer i davala inzulin. Naravno, svemu tome prethodile su edukacije koje su moji roditelji morali proći kako bi bili sposobni brinuti o meni bez liječničkog nadzora.

Koju ste terapiju imali na početku, a koju koristite sada?

Na početku sam bila na brzodjelujućem humanom inzulinu Actrapidu i bazalnom inzulinu Insulatardu, do svoje desete godine. U desetoj godini fizički sam prestala ovisiti o roditeljima te sam prešla na penove i nove inzuline – brzodjelujući NovoRapid i bazalni Levemir. Kroz edukaciju naučila sam samostalno si dati inzulin i računati dozirati ga uz FIO i UIO tablice. Danas koristim brzodjelujući Fiasp i bazalni Levemir.

Na koji način mjerite šećer? Koji aparat, koliko često, koliki Vam je prosjek u 90 dana? Imate li nekih poteškoća u svezi s time?

Trenutno za mjerenje GUKa koristim FreeStyle Libre senzor i čitač, u kombinaciji s mobilnom aplikacijom. Koliko često? Pa rekla bih bezbroj puta. Kad god osjetim potrebu. Prosjek u 90 dana mi je 8,0. Najveće poteškoće stvara nagla promjena razine šećera u krvi, dakle nagli rast ili pad. U tom slučaju često mi čitač/aplikacija izbacuje da se trenutno ne može izmjeriti šećer i da se pokuša za deset minuta. Tada moram posezati za „starom školom“ i mjeriti šećer iz prsta (ne može se čekati deset minuta) jer šećer u sekundi, osobito niska razina, može dovesti do gubitka svijesti. To i ne ide baš na ruku, s obzirom da nemam uz sebe stalno aparat za mjerenje šećera.

Imate li pumpicu, kako ste se prilagodili tome, smeta li Vam u svakodnevnom životu? Biste ju preporučili drugima, da/ne i zašto? Pros i cons pumpice po Vašem mišljenju? (za one koji koriste pumpicu).

Nemam pumpicu jer se nisam još odlučila na taj korak, no nije isključena mogućnost da u budućnosti probam i inzulinsku pumpicu. Po mom mišljenju sve ima pros i cons pa tako i pumpica.

Kako ste uskladili dijabetes i život te slobodno vrijeme (posao, sport i ostalo)?Bavite li se sportom i kako ste to uskladili s dijabetesom (prehranom, inzulinom i slično)?

Rekla bih da je usklađivanje dijabetesa sa životom konstanta, dakle  proces koji ne završava, s obzirom da se životne okolnosti mijenjaju. Osobito kada je u pitanju stres, još uvijek učim kako balansirati između stresa i dijabetesa. U slobodno vrijeme nastojim biti fizički aktivna i to vrijeme provoditi van zatvorenog prostora. Fizička aktivnost svakako se preporuča uz dijabetes, no usklađivanje dijabetesa i sporta, rekla bih, na individualnoj je razini. Doziranje inzulina prilikom fizičke aktivnosti, prehrana i vremenski raspon između davanja inzulina i kretanja s treningom ne može se generalizirati. Poznajem osobe kojima adrenalin podiže GUK, no osobno sam se uvjerila i u suprotno.

Koristite li savjete drugih stručnjaka osim dijabetologa? Ako da, kojih i u kojem pogledu?

Najčešće slušam i sežem za savjetima iz prve ruke, dakle pričam s osobama koje imaju dijabetes. Dijabetolozi su tu svakako da pomognu, no teorija je jedno, a praksa drugo. Na kraju krajeva, mi smo ti koji živimo i živjet ćemo s tim, nitko ne može poznavati naš metabolizam i tijelo bolje nego mi sami. Osobno, najviše se konzultiram kako uskladiti stres s dijabetesom. U tom pogledu postoji niz psihologa i članaka koji govore o tome.

Jeste li imali nekih poteškoća uzrokovanih dijabetesom?

Nije pohvalno, tri puta sam izgubila svijest uzrokovano hipoglikemijom.

Imate li česte hipo ili hiper glikemije? Što radite ukoliko se nešto od navedenog dogodi?

Nemam česte, no dogodi se tu i tamo. Kod hipoglikemije najčešće uzimam sok ili nešto slatko, a hiperglikemiju rješavam korekcijom inzulina. Doza inzulina ovisi radi li se o danu ili noći.

14. Izlazite li? Kakvu hranu i piće konzumirate?

Tu su i izlasci, naravno. Što se tiče hrane konzumiram apsolutno sve. Alkohol ne pijem tako često, ali kad ga pijem nastojim biti oprezna. Još uvijek učim kombinirati alkoholna pića s dijabetesom, postoje pića koja mi dižu GUK i onda naglo spuste.

Koja Vam je najdraža namirnica i zašto?

Volim sve jesti. Ne postoji nešto što izrazito ne volim. Ako baš moram birati najdražu hranu rekla bih lignje.

Koliko konzumirate voća? Koje Vam je najdraže voće?

Konzumiram voće dosta. Najdraže voće su mi banana i jabuka.

Ima li nešto što biste iz svog iskustva prenijeli drugima?

Fizičko i psihičko stanje usko su povezani. Ako se želite osjećati uredu u svom tijelu, najprije se morate osjećati uredu u svojoj glavi, i obrnuto.

Kako najjednostavnije objašnjavate ljudima oko sebe što je dijabetes, kako se manifestira te jesu li ljudi koji Vas okružuju upoznati s bolesti?

Dijabetes je danas, rekla bih, vrlo poznat pojam. Generički rečeno – bolest koja zahtjeva samostalno doziranje hormona inzulina jer gušterača nije sposobna to odrađivati.

Putujete li? Imate li neke obvezne aktivnosti prije ili na putu u svezi s dijabetesom? Jeste li imali ikada problema pri putovanju? Kako planirate svoje obroke na putovanju? Kako i gdje se hranite kada ste na putu i kako to usklađujete s dijabetesom?

Ne postoje nekakve obvezne aktivnosti vezane uz putovanje i dijabetes. Apsolutno radim sve normalno. Što se tiče hrane, jedem sve. Naravno, uz sebe uvijek moram imati „nešto slatko.“

Poznajete li ljude u svojem okruženju s dijabetesom te jeste li član neke udruge?

Poznajem dosta osoba s dijabetesom. Članica sam osječke udruge oboljelih od dijabetesa MaDi.

Ima li nešto na poslijetku što biste voljeli podijeliti s drugima?

Najbitnije je vlastito opće dobro. Ako Vas nešto/netko čini nesretnima ne možete biti dobro, i to nešto ili taj netko nije za Vas. 😊