Pogled na ponašanja u životu sa šećernom bolešću

Kada čujemo pojam ˝šećerna bolest˝ ili ˝dijabetes˝ koje nam se prve asocijacije javljaju? Povezujemo li šećernu bolest s pretjeranom konzumacijom nezdrave hrane? Premalo tjelovježbe? Ili pak općenito nezdravog životnog stila? Mislimo li na sva ponašanja koja ta bolest zahtijeva od oboljelih ili pak tehnologije koje postoje u liječenju? Razlikujemo li tip 1 i tip2, gestacijski dijabetes i svaki od podtipova koji postoje? Ili ne znamo ništa o tome?

Slika života s a šećernom bolesti sigurno će se razlikovati ovisno o tome kolika je naša izloženost istom, poznajemo li nekog tko je obolio od dijabetesa, ili pak nemamo nikakvog iskustva s tom bolešću.

A kako je ljudima koji žive  s njom? Posebice tipom 1? Ovaj tekst je upravo o tome. Pružit će pomalo kratak prikaz života s dijabetesom.

Kod šećerne bolesti razvoj bolesti može biti brži ili sporiji, ovisno o tipu. Kod tipa 2 prvi simptomi mogu dugo vremena biti nezamijećeni, dok je kod tipa 1 šećerne bolesti početak bolesti akutniji i nagliji. Neovisno o tipu bolesti, oboljeli se gotovo odmah nakon dijagnozeinformiraju o načinima zbrinjavanja svoje bolesti. Edukacija oboljelih je ključan dio u daljnjem (uspješnom) suživotu s tom bolešću. Ipak, spoznaja kako se radi o autoimunoj bolesti, dugotrajnoj i doživotnoj, koja u najvećem broju slučajeva zahtijeva potpunu posvećenost oboljelog, aktivira psihološke mehanizme adaptacije na bolest i sa sobom nosi i emocionalno proživljavanje tuge, straha, zabrinutosti, krivnje i ljutnje.

Oboljeli odjednom imaju niz ˝zadataka˝koje svakodnevno moraju obavljati kako bi njihova bolest bila pod kontrolom. To podrazumijeva mjerenje glukoze u krvi, korištenje novih tehnologija u tome i educiranje o istima, aplikaciju inzulina injekcijama ili pumpom, prilagodbu unosa ugljikohidrata i učenje računanja količine ugljkohidrata u hrani, zbrinjavanje visokih i niskih šećera te provođenje redovitih dijabetoloških kontrola.

U pristupu liječenju šećerne bolesti u velikoj je mjeri važan psihološki aspekt doživljavanja bolesti, kao i doživljaj procesa liječenja i života s tom bolešću. Kako Svjetska zdravstvena organizacija definira zdravlje kao stanje kompletne tjelesne, mentalne i socijalne dobrobiti, a ne samo kao odsutstvo bolesti li nemoći, tako se i emocionalni aspekti liječenja sve češće stavljaju u kontekst osiguravanja oboljelima optimalne zdravstvene usluge.

Kako bi liječenje bilo što uspješnije, oboljeli moraju prihvatiti važnost svoje uloge u procesu liječenja. Šećerna bolest ne dopušta pasivan pristup. Dobro zbrinjavanje bolesti zahtijeva mnogo planiranja, organizacije i prilagodbe za oboljele, javljaju se nove obaveze koje prije bolesti nisu postojale. Kako bi bolest bila pod kontrolom izuzetno je važno ozbiljno pristupiti njenom zbrinjavanju, no pritom je važno i sudjelovati u ostalim aktivnostima koje povećavaju kvalitetu života i koje omogućavaju dobru kvalitetu života. Bavljenje aktivnostima u prirodi, druženje s bliskim ljudima i male sitne radosti važne su za održavanje kvalitetnog života, te pomažu pri prihvaćanju obaveza vezanih uz zbrinjavanje šećerne bolesti.

Ovladavanje bolešću u svakodnevnom životu podrazumijeva stalno rješavanje mogućih problema poput promjena u tijeku bolesti i prilagođavanje vlastitog ponašanja, uvođenje novih navika i promjena onih koje ne koriste, svakodnevno donošenje odluka o lijekovima i ponašanju te puno planiranja i informiranja o novostima u liječenju. Svi ti zahtjevi mogu postati opterećujući, i izuzetno je važno prepoznati svoju zasićenost zahtjevima liječenja te potražiti stručnu pomoć, ukoliko je potrebno.

Psihološki problemi u šećernoj bolesti

Istraživanje koje je proučavalo vezu šećerne bolesti i emocionalne dobrobiti (DAWN (Diabetes Attitudes Wishes and Needs), provedena je na više od 15 000 sudionika u 17 zemalja i pokazala je da život sa šećernom može imati negativan utjecaj na mnoge aspekte života i na kvalitetu života oboljelih. Ukupno je 14% sudionika izvijestilo o niskoj emocionalnoj dobrobiti, a 45% sudionika ima povećanu opterećenost šećernom bolešću.

Brojnim je istraživanjima potvrđeno da se kod osoba koje imaju šećernu bolest češće javljaju poremećaji raspoloženja i anksiozni poremećaji nego u općoj populaciji. Ovisno o dobi pojave bolesti i iskustvima bolesti obolejli mogu biti suočeni i s raznim psihološkim simptomima.

Kod jedne trećine djece i adolescenata kojima je bolest nedavno dijagnosticirana javljaju se privremene poteškoće u prilagodbi na bolest koje se manifestiraju različitim tjelesnim tegobama. Najčešće tegobe su bolovi u trbuhu, poremećaj spavanja, povlačenje iz društva, simptomi tjeskobe, napetosti i potištenosti. Ti se simptomi obično povuku u roku nekoliko mjeseci kada dolazi do prilagodbe na bolest u obiteljkoj dinamici.

Kod odraslih osoba s duljim trajanjem bolesti, povećana je učestalost depresije, što je usporedivo s drugim kroničnim bolestima. Depresija je otprilike dva puta češća u populaciji osoba sa šećernom bolešću nego u općoj populaciji. Simptomi depresije i šećerna bolest djeluju međusobno na način da hormonalna neravnoteža povezana s depresijom može pridonijeti lošoj regulaciji šećerne bolesti, ali i obrnuto.

U liječenju šećerne bolesti uvijek se naglašava važnost ravnoteže tjelesnog i psihičkog funkcioniranja. Koliko je važno održavati dobre šećere i redovito odlaziti na kontrole, važno je i da život sa šećernom bolešću bude ispunjen i kvalitetan, te da briga za bolest ne postane opterećenje koje umara i potiče loše raspoloženje.

Psihološka podrška

U radu psihologa s osobama sa šećernom bolesti radi se na povećanju njihovih osobnih kapaciteta za samostalno provođenje preporuka zbrinjavanja bolesti, osnaživanje u suočavanju sa zahtjevima liječenja te poticanju vlastite odgovornosti za zdravlje jer je njihovo ponašanje ono što određuje daljnji život s bolešću.

Naglasak je uvijek na samopomoći. Budući je dijabetes bolest koja zahtijeva 24-satni angažman od oboljelog, ističe se važnost samoregulacije odnosno usvajanja tehnika i načina samopomoći i upravo tome suže edukacije i razgovori sa psihologom. Pristup psihologa ne bi smio biti orijentiran na davanje savjeta, već poticanje samopomoći, psihoedukaciju i usvajanje načina za bolju kontrolu bolesti.

Ravnopravan dijalog u pronalaženju optimalnog rješenja za kvalitetan život sa šećernom bolesti uvijek je krajnji cilj psiholoških intervencija u brizi za šećernu bolest te jačanje kapaciteta osobe  za samopomoć. Jer krajnja poruka je uvijek jasna – dobar i kvalitetan suživot sa šećernom bolesti je moguć i upravo je to cilj kojemu treba težiti!