Zašto borba i što me dijabetes naučio?

Moram reći da je životna rutina gotovo pa jednaka, gdje god da se nalazio i što god da radio. Buđenje, mjerenje šećera u krvi, davanje prvog inzulina – bolusa, davanje drugog inzulina – brzog, doručak i prve dnevne aktivnosti, bilo da se radi o poslu ili neke osobne aktivnosti.

Prvi zadatak koji se zapravo i nesvjesno provjerava je li dobro obavljen jest razina šećera u krvi na tašte. Naravno cilj je uvijek biti u zadanim vrijednostima (obično ciljam između 4,0 mmol/L i 7,5 mmol/L). To su neke moje samostalno određene vrijednosti koje pokušavam uhvatiti prije obroka. Dakle, koliko god to drugima neobično zvučalo, ali cilj je uvijek natašte (ali i pred ostale obroke) imati dobar šećer. Time si potvrđujem da je večera bila ok, da je tijekom sna bilo sve uredu i da dan mogu krenuti s izvršenim ciljem. Nakon toga naravno, dajemo novi cilj, priprema doručka i priprema za uzimanje brzog inzulina koji će izregulirati doručak. I zapravo se tako krećem kroz dan, od obroka do obroka.

Nikada svjesno ne razmišljam o tome, ali si podsvjesno  uvijek zadajem ovakve mikrociljeve, da bi u konačnici dan bio dobar, tjedan, mjesec i na kraju prosjek 90 dana, koji se najčešće promatra. Dakle, mikrociljevima dolazimo do glavnog cilja, a to je da preko 70% mjerenja bude u ciljanim vrijenostima.

Koliko me ovo određuje, rekao bih, poprilično, jer se time vodim i u ostalim aspektima života. Uvijek si dajem cilj gdje želim biti, koji dijelim na segmente, a te segmente na mikrociljeve koje moram dohvatiti – sistematičnost, predanost i na koncu, mali ciljevi su zapravo ključni za uspjeh.

Naravno, nikada nije tako sve idealno, i događa se da se ti mikrociljevi ne ispune, bilo da nisam dobro odredio jedinice inzulina prije obroka, bilo da sam jeo ili pio nešto kao međuobrok što nisam trebao, bilo da je dnevni stres učinio svoje ili je pak nastupila hipoglikemija koja uvijek poremeti sve. Iskreno moram priznati da mi svaki mikrocilj koji ne ostvarim sjedne na psihu. Realno, želim biti što je moguće savršen u provođenju terapije i prehrane da me ponekada neostvarenje izbaci iz takta ili mi loše utječe na raspoloženje. I nekako sam navikao na to, ali definitivno mogu reći da kada se primjerice zareda nekoliko dana da nisam zadovoljan vrijednostima, pomalo postajem i frustriran.

I vjerujem da je za sve ovo ipak potrebna snaga i volja, za koje mogu reći da me krase kao osobu, a što je i zasluga dijabetesa. Borimo se iz dana u dan, ne odustajemo! Ako neki cilj nismo ostvarili idemo dalje, ali ne odustajemo, upravo zato što znamo koji nam je krajnji cilj. Borimo se kako sa samim sobom, tako i sa vrijednostima šećera, s hranom i napitcima, posebice jer živimo u vremenu kada je toliko izazova pred nama. Dobra hrana, kolači i ostale delicije uvijek su izazov, ali snagom duha izdržavamo jer znamo na kojoj smo životnom kolosjeku! 🙂

Kako se Vi borite sa svojim ciljevima? Komentirajte u nastavku…