Otkriće inzulina: priča koja je zauvijek promijenila živote osoba s dijabetesom

izvor slike: https://penntoday.upenn.edu/

Otkriće inzulina: priča koja je zauvijek promijenila živote osoba s dijabetesom

Prije nešto više od stotinu godina dijagnoza dijabetesa tipa 1 za mnoge je značila polagano izgladnjivanje i smrt. Sve se promijenilo zahvaljujući istraživanju koje je započelo u jednom laboratoriju u Torontu, a iza kojega su stajala četvorica znanstvenika različitih osobnosti i stručnosti. Njihovo otkriće nije izliječilo dijabetes, ali je promijenilo ono što je s tom bolešću bilo moguće.

Danas je teško zamisliti svakodnevicu bez inzulina. Milijuni ljudi diljem svijeta koriste ga kako bi održavali razinu glukoze u krvi, a razvoj suvremenih inzulinskih pripravaka, pumpi i automatiziranih sustava omogućio je brojne mogućnosti koje su početkom prošlog stoljeća bile nezamislive. Inzulin je za mnoge dio svakodnevice, nešto o čemu razmišljaju prije obroka, tijekom fizičke aktivnosti ili prije spavanja. Međutim, iza tog naizgled uobičajenog dijela života krije se jedna od najvažnijih priča u povijesti medicine.

Početkom 20. stoljeća dijabetes tipa 1 bio je bolest za koju nije postojalo učinkovito liječenje. Nakon pojave simptoma pacijenti su postupno gubili tjelesnu masu, snagu i energiju, a njihovo se zdravstveno stanje pogoršavalo sve do smrti. Liječnici su pokušavali produljiti život oboljelima izrazito restriktivnim prehrambenim režimima, poznatima kao dijete izgladnjivanja. Unos hrane svodio se na minimum, ponekad na svega nekoliko stotina kalorija dnevno, u nadi da će se tako barem privremeno usporiti napredovanje bolesti. Takav pristup nije rješavao uzrok dijabetesa, a pacijente je često ostavljao u stanju teške pothranjenosti.

Posebno je potresna bila sudbina djece kojoj je dijagnosticiran dijabetes. Roditelji su često mogli samo promatrati kako njihova djeca postupno propadaju, bez stvarne mogućnosti da im pomognu. Upravo je zbog takve situacije potraga za tvari koja bi mogla nadoknaditi nedostatak hormona gušterače postala jedno od najvažnijih medicinskih istraživačkih pitanja toga vremena.

Od prvih istraživanja do laboratorija u Torontu

Ideja da gušterača ima važnu ulogu u nastanku dijabetesa nije bila nova. Još su 1889. njemački istraživači Oskar Minkowski i Joseph von Mering pokusima na psima pokazali da uklanjanje gušterače izaziva simptome dijabetesa. Kasnija istraživanja Langerhansovih otočića, skupina stanica unutar gušterače koje proizvode hormone, dodatno su usmjerila znanstvenike prema mogućnosti da upravo ondje nastaje tvar odgovorna za regulaciju šećera u krvi.

Problem je bio u tome što su znanstvenici teško uspijevali izdvojiti tu tvar u aktivnom obliku. Gušterača proizvodi i probavne enzime koji su mogli razgraditi ono što su istraživači pokušavali dobiti. Unatoč brojnim pokušajima, učinkovita terapija još nije bila pronađena.

U takvim okolnostima na scenu je stupio Frederick Grant Banting, kanadski liječnik i kirurg rođen 1891. godine. Banting nije bio vodeći istraživač u području dijabetesa niti je imao veliko iskustvo u laboratorijskom radu, ali ga je zaokupljalo pitanje kako izdvojiti unutarnji sekret gušterače bez uništavanja njegove djelotvornosti. U listopadu 1920. zapisao je ideju o eksperimentu koji bi mogao pomoći u rješavanju tog problema, a ubrzo se obratio Johnu Jamesu Rickardu Macleodu, profesoru fiziologije na Sveučilištu u Torontu i stručnjaku za metabolizam ugljikohidrata.

Macleod u početku nije bio potpuno uvjeren u Bantingovu zamisao, no ipak mu je omogućio laboratorijski prostor, eksperimentalne životinje i pomoćnika. Taj pomoćnik bio je Charles Herbert Best, tada mladi student koji je tek završio studij fiziologije i biokemije. Zanimljiv je podatak da je Best priliku za rad s Bantingom dobio nakon što je s kolegom E. Clarkom Nobleom bacio novčić kako bi odlučili tko će prvi postati njegov asistent. Best je dobio bacanje i time započeo suradnju koja će ga učiniti jednim od najpoznatijih imena u povijesti dijabetologije.

Istraživanje je počelo 17. svibnja 1921. godine. Banting i Best radili su u skromnim laboratorijskim uvjetima, tijekom toplog torontskog ljeta, provodeći brojne pokuse na psima. Njihova je početna zamisao bila kirurškim podvezivanjem gušteračnih kanala smanjiti djelovanje probavnih enzima, a zatim iz preostalog tkiva dobiti ekstrakt koji bi mogao utjecati na razinu šećera u krvi. Prvi rezultati nisu bili ohrabrujući, ali 30. srpnja 1921. zabilježen je važan pomak: nakon primjene dobivenog ekstrakta kod psa označenog brojem 410 došlo je do smanjenja razine šećera u krvi. Slični rezultati ponovljeni su i na drugim životinjama, što je istraživačima dalo razlog da nastave rad.

Ipak, put do primjene kod ljudi još je bio daleko. Dobiveni ekstrakt nije bio dovoljno čist, a njegova primjena mogla je izazvati neželjene reakcije. Zbog toga se istraživačkom timu krajem 1921. pridružio James Bertram Collip, biokemičar koji je imao iskustva u izdvajanju i pročišćavanju bioloških tvari. Njegov je zadatak bio razviti postupak kojim bi se iz ekstrakta gušterače dobio dovoljno čist i djelotvoran pripravak za primjenu kod ljudi. Upravo će se njegov doprinos pokazati presudnim u sljedećoj fazi istraživanja.

Leonard Thompson i prva uspješna primjena inzulina

Jedan od najvažnijih trenutaka u povijesti medicine dogodio se u siječnju 1922. godine u bolnici Toronto General Hospital. Četrnaestogodišnji Leonard Thompson bolovao je od teškog dijabetesa i nalazio se u izrazito lošem stanju. Bio je pothranjen, iscrpljen i bez realne mogućnosti oporavka tadašnjim metodama liječenja. Postao je prvi pacijent na kojemu je istraživački tim pokušao primijeniti dobiveni ekstrakt gušterače.

Prva injekcija dana mu je 11. siječnja 1922. godine. Iako je zabilježeno određeno smanjenje šećera u krvi, klinički učinak nije bio zadovoljavajući, a na mjestu injekcije pojavio se apsces. Pripravak još nije bio dovoljno pročišćen i liječnici su odlučili odgoditi daljnju primjenu dok se ne postigne bolja kvaliteta ekstrakta.

Collip je nastavio raditi na pročišćavanju, a već 23. siječnja Leonard Thompson primio je novu injekciju, ovaj put s poboljšanim pripravkom. Rezultati su bili iznimni. Razina šećera u krvi znatno se smanjila, a smanjila se i prisutnost šećera i ketona u mokraći. Thompsonovo se opće stanje počelo popravljati, vratio mu se dio snage i postalo je jasno da istraživači imaju nešto što može promijeniti dotadašnji pristup liječenju dijabetesa.

Leonard Thompson živio je još trinaest godina uz terapiju inzulinom. Preminuo je 1935. godine, u dobi od 27 godina, zbog komplikacija povezanih s dijabetesom. Njegov život pokazao je koliko je inzulin promijenio prognozu bolesti, iako tadašnja terapija još nije mogla osigurati dugoročnu kontrolu kakvu omogućuju današnje mogućnosti liječenja.

Uspjeh u Torontu ubrzo je privukao pozornost liječnika i istraživača diljem svijeta. Međutim, postalo je jasno da nekoliko laboratorijskih pripravaka neće biti dovoljno za sve pacijente kojima je inzulin bio potreban. Trebalo je pronaći način njegove proizvodnje u mnogo većim količinama, uz dosljednu kvalitetu i djelotvornost.

Sveučilište u Torontu zato je tijekom 1922. godine počelo surađivati s farmaceutskom tvrtkom Eli Lilly iz Indianapolisa. U proizvodnju su bili uključeni i Connaught Laboratories, koji su pomogli u razvoju i osiguravanju zaliha inzulina. Suradnja znanstvenika, sveučilišta i farmaceutske industrije omogućila je da se proizvodnja postupno poveća, a u listopadu 1923. počela je isporuka prvih komercijalnih količina inzulina u velikom opsegu. Otkriće koje je započelo u jednom laboratoriju tako je postalo dostupno sve većem broju ljudi.

Nobelova nagrada, patent i sudbine četvorice istraživača

Godine 1923. Frederick Banting i John Macleod dobili su Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu za otkriće inzulina. Odluka je izazvala nezadovoljstvo jer Charles Best i James Collip, čiji su doprinosi bili važni za uspjeh istraživanja, nisu bili uključeni među dobitnike. Banting je smatrao da Best zaslužuje priznanje pa je odlučio s njim podijeliti svoj novčani dio nagrade. Macleod je postupio slično i svoj dio podijelio s Collipom.

Priča o patentu za inzulin također je ostala važan dio povijesti ovog otkrića. Banting, Best i Collip prenijeli su patentna prava Sveučilištu u Torontu za simboličan iznos od jednog dolara po osobi. Njihova je namjera bila da otkriće ne postane isključivo sredstvo osobne zarade, nego da se omogući njegova šira dostupnost. U tom se kontekstu često navodi Bantingova poznata poruka da inzulin ne pripada njemu, nego svijetu. Iako je kasnija industrijska proizvodnja otvorila i poslovnu stranu priče, odluka istraživača ostala je snažan simbol njihove želje da rezultat rada služi ljudima kojima je najpotrebniji.

Sudbine četvorice znanstvenika nakon otkrića bile su različite, a njihovi kasniji životi pokazuju da njihova uloga nije završila uspjehom iz 1922. godine.

Frederick Banting nastavio je medicinska istraživanja i tijekom života radio na različitim područjima, uključujući fiziologiju letenja i istraživanja povezana s ozljedama i bolestima. Godine 1934. dobio je vitešku titulu. Njegov je život, međutim, završio tragično tijekom Drugog svjetskog rata. U veljači 1941. putovao je zrakoplovom prema Engleskoj u službenoj misiji kada je zrakoplov doživio nesreću na Newfoundlandu. Banting je zadobio teške ozljede i preminuo 21. veljače 1941. godine, u dobi od 49 godina.

John Macleod nakon dodjele Nobelove nagrade nastavio je znanstveni rad, a 1928. vratio se u rodnu Škotsku, gdje je preuzeo odgovornu akademsku funkciju na Sveučilištu u Aberdeenu. Bavio se istraživanjem metabolizma i fiziologije, a posljednje godine života obilježili su zdravstveni problemi. Preminuo je 16. ožujka 1935. godine, u dobi od 58 godina.

James Collip nastavio je uspješnu karijeru u biokemiji i endokrinologiji. Njegov znanstveni rad nije se zaustavio na inzulinu; bavio se i istraživanjem parathormona, hormona važnog za regulaciju kalcija u organizmu. Radio je na nekoliko kanadskih sveučilišta te ostavio značajan trag u razvoju endokrinologije. Preminuo je 19. lipnja 1965. godine, u dobi od 72 godine.

Charles Best živio je najdulje od četvorice istraživača. Nastavio je akademski rad na Sveučilištu u Torontu, gdje je kasnije vodio odjel fiziologije. Osim inzulina, bavio se istraživanjem heparina, tvari koja sprječava zgrušavanje krvi i koja je postala važna u medicinskoj praksi. Preminuo je 1978. godine u Torontu, u dobi od 79 godina.

Od prvog ekstrakta do današnjih inzulina

Otkriće iz 1921. i prva uspješna primjena 1922. godine nisu značili da je razvoj inzulina završen. Naprotiv, otvorili su novo razdoblje istraživanja u kojemu su znanstvenici nastojali poboljšati čistoću, sigurnost, djelovanje i dostupnost pripravaka. Prvi inzulini dobivali su se iz gušterače životinja, ponajprije goveda i svinja. Iako su bili revolucionarni za svoje vrijeme, takvi su pripravci imali određena ograničenja, a njihova proizvodnja zahtijevala je velike količine životinjskog tkiva.

Velika promjena dogodila se početkom 1980-ih, kada je razvijen humani inzulin proizveden tehnologijom rekombinantne DNA. Umjesto izdvajanja iz životinjskih organa, inzulin se počeo proizvoditi uz pomoć genetski modificiranih mikroorganizama. Time je otvoreno novo poglavlje u proizvodnji, a kasnije su razvijeni i inzulinski analozi s različitim profilima djelovanja. Napredak nije ostao samo na samom lijeku. Promijenili su se načini primjene, razvijene su inzulinske olovke i pumpe, a kontinuirano mjerenje glukoze omogućilo je praćenje promjena tijekom dana i noći.

Danas se sve više razvijaju sustavi koji povezuju senzore glukoze s inzulinskim pumpama i algoritmima za automatiziranu isporuku inzulina. To ne znači da je dijabetes nestao ili da je njegovo svakodnevno upravljanje postalo jednostavno, ali pokazuje koliko se daleko stiglo od prvih pokusa na psima u Torontu.

JESTE LI ZNALI?
  • Charles Best imao je samo 22 godine kada je započeo rad s Frederickom Bantingom, a priliku za sudjelovanje u istraživanju dobio je nakon bacanja novčića s kolegom E. Clarkom Nobleom.
  • Prvi značajan uspjeh u pokusima zabilježen je 30. srpnja 1921. godine, kada je ekstrakt gušterače smanjio razinu šećera u krvi psa označenog brojem 410.
  • Leonard Thompson primio je prvu injekciju ekstrakta 11. siječnja 1922., ali je uspješna primjena pročišćenog pripravka uslijedila 23. siječnja.
  • Banting i Macleod podijelili su novčani dio Nobelove nagrade s Bestom i Collipom, iako oni nisu bili navedeni kao dobitnici.
  • Patentna prava prenesena su Sveučilištu u Torontu za simboličan iznos od jednog dolara po istraživaču koji je patentirao postupak.
  • Leonard Thompson živio je još trinaest godina nakon početka liječenja inzulinom, što je u tadašnjim okolnostima predstavljalo izniman pomak.

ŠTO TREBA ZAPAMTITI

Otkriće inzulina nije bilo rezultat jednog slučajnog trenutka niti zasluga samo jednog čovjeka. Iza njega su stajala desetljeća ranijih istraživanja, ideja Fredericka Bantinga, laboratorijski rad Charlesa Besta, znanstveno vodstvo Johna Macleoda i presudan doprinos Jamesa Collipa u pročišćavanju pripravka. Tek kada su se ti različiti doprinosi spojili, postalo je moguće ono što se dotad činilo nedostižnim – uspješno liječiti bolest koja je za mnoge značila smrt.

Kao osoba koja i sama živi s dijabetesom, teško mi je zamisliti svakodnevicu u kojoj inzulin nije dostupan. Danas ga mnogi primjenjuju više puta dnevno, koriste pumpe ili druge tehnologije, a pritom se možda premalo zaustavljamo kako bismo razmislili o tome koliko je dug put bio potreban da bismo došli do današnjih mogućnosti. Ono što je nekada bilo revolucionarno otkriće danas je dio života milijuna ljudi.

Inzulin nije izliječio dijabetes, ali je promijenio njegovu povijest i omogućio generacijama ljudi da odrastaju, stvaraju obitelji, rade, putuju i ostvaruju svoje životne planove. Upravo zato priča o njegovu otkriću nije samo priča o znanosti i četvorici istraživača. Ona je i priča o nadi, upornosti i promjeni koja se osjeća i više od stotinu godina poslije.

Sadržaj je informativnog i edukativnog karaktera. Ne predstavlja medicinski savjet niti zamjenjuje pregled ili preporuke liječnika. Za osobne odluke o liječenju obratite se svom zdravstvenom timu.

 

LITERATURA:

  1. University of Toronto – The Discovery and Early Development of Insulin. Povijesna dokumentacija, laboratorijski zapisi, fotografije i kronologija istraživanja 1920. – 1925.
  2. University of Toronto – Biography of Frederick Grant Banting. Biografski podaci i Bantingova uloga u istraživanju.
  3. University of Toronto – Biography of Charles Herbert Best. Bestov doprinos istraživanju i kasnija znanstvena karijera.
  4. University of Toronto – From a Patient’s Point of View. Povijesni zapisi o Leonardu Thompsonu i drugim prvim pacijentima koji su primili inzulin.
  5. Nobel Prize – The Nobel Prize in Physiology or Medicine 1923. Službeni podaci o Nobelovoj nagradi dodijeljenoj Fredericku Bantingu i Johnu Macleodu.
  6. U.S. Food and Drug Administration – 100 Years of Insulin. Povijest otkrića, razvoja i proizvodnje inzulina.
  7. The Journal of Clinical Investigation – The Discovery of Insulin Revisited: Lessons for the Modern Era. Znanstveni pregled povijesnih okolnosti otkrića i prve primjene inzulina, objavljen 2021. godine.
  8. Diabetes UK – Who discovered insulin? Povijesni pregled otkrića, patentiranja i početka industrijske proizvodnje.
5 1 glasanje
Ocijenite članak
Pretplatite se
Obavijesti me
guest
0 Komentara
Oldest
Newest Most Voted