Mojih 15 godina uz dijabetes

Dijabetes mi je otkriven sa 10 godina. Izgubila sam na kilaži, pila puno tekućine, puno mokrila i bila konstantno umorna.

Otišli smo na hitnu gdje mi je izmjereni šećer bio 17,6. Poslali su nas na pedijatriju, mama i tata bili su vidno uplašeni i uznemiren, što je nekako prešlo i na mene. Iako nisam znala o čemu se radi, zaključila sam da nije ništa dobro. U bolnici je bilo naporno, mjerenje šećera svakih 15 minuta, jagodice prstiju neprepoznatljive, svaki nalaz sve gori, šećer u noći je išao i do 40 – što aparat nije mogao izmjeriti, tad se mjerilo laboratorijski. Hitno sam prebačena u Vinogradsku bolnicu gdje je sve išlo glatko i išlo na bolje. Ja sam tada kao dijete stalno mislila da je to nekakva trenutna faza i da će to proći.

Saznanja o bolesti nema. Nasljednim faktorom nisam mogla dobiti jer u obitelji nema nitko, a stres sa desetogodišnjakinjom nije baš povezan i moram reći da se bilo je teško priviknuti se na to sve.

Svakodnevno „bockanje“, vaganje hrane, život se morao promijeniti, sad tek vidim da se mijenjao nabolje. Počela sam s niskim dozama, Actrapid i Inzulatard. Od tada sam bila i na Novorapidu te Levemiru, sve do unazad 4 godine kada sam prešla na Fiasp brzodjelujući i Humulin N noćni inzulin. Doze inzulina su poprilično niske, ovisno o količini treniranja, o načinu treniranja i naravno prehrani.

Šećer i dalje mjerim iz krvi, aparatom FreeStyle. Još se nisam odlučila za senzor, ali sve više razmišljam o tome. Zadnje kontrole su prošle jako dobro, hba1c (prosjek šećera u zadnjih 90 dana) nije prelazio 7 već zadnje 4 godine. Pubertet je bio teško razdoblje gdje su visine glukoze divljale, bilo je i hipo i hiperglikemija. Sada se sve to stabiliziralo, bude naravno i danas koji visoki šećer, ali korekcijom i pojačanim treningom sve dođe u normalu.

Dijabetes svi smatraju kao obavezu, ali to je samo malo drugačiji način života. Komplikacija do sada nije bilo, redoviti pregledi perifernih živci, retine oka, bubrega su pokazali da je šećer pod kontrolom.

Trenutno su češće hipo nego hiperglikemije, ali on što je bitno jest da sve osjetim na vrijeme i nije bilo potrebe za hitnom intervencijom ili glukagonom u skorije vrijeme.

Kao i svi mladi, puno izlazim i puno se družim. Alkohol ne konzumiram, sokove bez šećera rijetko, pijem vodu, i sokove koje sama cijedim kod kuće. Kavu pijem naravno bez šećera, ne pušim.Kako živim u malom mjestu gdje nema nikakvih fast foodova i slično, nisam navikla ni kao mlađa to konzumirati pa mi nije bio problem to izbaciti sa jelovnika, naravno bude i trenutaka „slabosti“ kada si isto priuštim.

Na mom jelovniku je svaki dan puno voća i povrća. Najviše volim ono zabranjeno, bananu si priuštim prije treninga kad znam da ću to i potrošiti.

Obitelj i prijatelji su u sve upućeni, znaju što napraviti i kako reagirati u slučaju hipoglikemije. Puno ljudi dijabetes smatra bolešću, ali vjerujem da bi se svaki dijabetičar složio sa mnom i rekao da mi nismo bolesni, samo živimo zdravijim načinom života.

U mojemu okruženju nema puno mladih dijabetičara, pridružena sam u puno grupa na društvenim mrežama i tamo komuniciramo o mogućim problemima, prehrani, terapiji i slično.

Moj recept za dijabetes je sljedeći:

Trening + prehrana + voda + disciplina + terapija = „zdrav“ dijabetičar! 🙂