Moj dugogodišnji život uz dijabetes i inzulinsku pumpu MiniMed 780 G

Nekoliko riječi o meni …

Ja sam Mirta Faktor. Rođena sam u Osijeku 5. prosinca 1976. godine. Osnovnu i srednju školu završila sam u rodnome gradu. Diplomirala sam 2000. godine na Filozofskom fakultetu u Osijeku, smjer: hrvatski jezik i književnost. Radim u Medicinskoj školi Osijek. Voditeljica sam Županijskoga vijeća za izvannastavne aktivnosti za Osječko – baranjsku županiju kao i školskoga volonterskoga kluba „Nadice“. Dramska sam pedagoginja te dugi niz godina vodim dramske radionice za djecu i mlade. Voditeljica sam dramskih radionica djeci s Downovim sindromom. Imam zvanje majstorice pripovjedačice koje sam stekla na Prvom hrvatskom studiju pripovijedanja u Varaždinu. Dobitnica sam volonetrske nagrade za volonterski anganžman pojedinca Volonterskoga centra Osijek. U slobodno vrijeme bavim se plesom i crtanjem.

Prvi susret sa šećernom bolešću

Svatko u životu ima barem jednoga najboljega prijatelja ili prijateljicu. Moja prijateljica iz srednjoškolskih dana je Katica. Budući da Katica radi na Odjelu za interne bolesti (odjel za šećernu bolest), njoj sam se prvoj požalila na simptome koje sam imala (pojačanja žeđ, učestalo mokrenje, gubitak tjelesne težine i sl.). Katica je odmah prepoznala o čemu je riječ. Rekla mi je da se javim liječnici opće prakse koja će me uputiti na vađenje krvi. Nalaz krvi pokazao je razinu šećera 19 mmol/L. Završila sam u bolnici na inzulinu. Tada sam imala samo 19 godina. Kako dalje živjeti?

Život sa šećernom bolešću

Najveći ljudski strah je strah od nepoznatoga. Tako je meni u početku bilo. Inzulinske injekcije, česta bockanja (mjerenja razine šećera u krvi), posjeti dijabetologu, dijabetičarska prehrana, hipo i hiperglikemije … I tako u krug. Uz pomoć stručnih liječnika, prijatelja koje sam upoznala u bolnici, roditelja, prijatelja iz škole … život sa šećernom bolešću postao je moja svakodnevica. Nije bilo lako, priznajem. Bila sam dijete (još uvijek sam jer imam roditelje) i nisam bila ni svjesna posljedica koje donosi ta bolest. Željela sam izlaziti, družiti se s prijateljima, jesti kada ja hoću i sl. Katkada su mi nalazi bili loši, katkada dobri. Ovisno o meni i mojoj brizi o sebi. Činilo mi se nekada da drugi više brinu (roditelji, liječnici, prijatelji …) nego ja. Vremenom sam počela shvaćati ozbiljnost bolesti (ako ne brinemo o redovitoj prehrani, fizičkoj aktivnosti, dozama inzulina, hipo i hiperglikemijama i sl.).

Medicina i šećerna bolest

Šećernu bolest imam 28 godina. Medicina je doista napredovala kroz toliko vremena, a što mogu sa sigurnošću napisati. Već godinu dan koristim inzulinsku pumpu MiniMed 780 G. Moje noćne i jutarnje vrijednosti, prije inzulinske pumpe, bile su visoke, međutim nedugo nakon korištenja inzulinske pumpe jutarnje vrijednosti su između 5 i 7 mmol/L. Spavam cijelu noć što prije nisam. Inzulinska pumpa pomaže mi na nekoliko načina: obavijesti me ako će mi uskoro biti niža razina šećera u krvi ili sama radi korekcije ako su više vrijednosti. Hipo i hiperglikemije znatno su se smanjile. Za mene, vjerujem, i za druge osobe to je značajan napredak u medicini. Sjećam se, prije smo izvjesno vrijeme znali čekati nalaz šećera u krvi jer su se vrijednosti nosile u laboratorij na analizu. Danas, uz pomoć aparatića za mjerenje šećera, za nekoliko sekundi možemo saznati razinu šećera u krvi. Inzulini koje se koriste znatno su se poboljšali. Koristila sam nekoliko vrsta inzulina u različitim dozama. Također, možemo bolje brinuti o redovitoj prehrani jer se na tržištu nudi više proizvoda bez šećera nego prije desetak, dvadesetak godina.